Citati - izreke

Ja sam već do duše umoran, gazda, od bola koji čujem i osjećam. I umoran od života na cesti, sam kao vrabac na kiši. I nikad ni prijatelja da mi kaže odakle dolazimo, kamo idemo ili zašto. Umoran od ljudi koji se ružno ponašaju jedan prema drugom. To mi je kao da imam smrvljeno staklo u glavi. Umoran od toga koliko sam puta htio pomoći, a nisam mogao. Umoran od života u mraku. I skoro je sve to bol. I previše. Da sam mogao prekinuti to, prekinuo bih. Ali ne mogu.

… svaki je dobar brak skriveni teritorij, neistraženo bijelo područje na zemljovidu društva. Ono što drugi o njemu ne znaju je ono što ga čini vašim.

Ljudska je ruka kao napol pripitomljena životinja; uglavnom je dobra, ali ponekad pobjegne i ugrize prvo na što naiđe.

Bolje je biti dobar nego zao. Ali onaj, tko ostvari dobrotu, plaća visoku cijenu.

Dom je jedna od onih stvari koja se ljudima događa poput puti ili boje očiju.

Grijeh je prokleto težak.

… ljudi vole licemjere, znate - jer u njima vide svoje gore list, a uvijek je tako lijepo kad nekog uhvate spuštenih hlača i dignuta pimpača, a to nisi ti.

Ljubav ne curi iz pipe koju možeš otvoriti ili zatvoriti prema potrebi.

Jedne noći, kad je moja čežnja za njom bila poput vatre što mi je, izvan svake vlasti, gorjela u srcu i glavi (o da, dobro, i u jajima), napisao sam joj pismo koje je teklo i teklo - izlio sam u nj čitavo srce, i pritom se nijednom nisam osvrnuo da pogledam što sam to rekao, zato što sam se bojao da bi me kukavičluk natjerao da stanem. I nisam stao, i kad mi je neki glas u glavi zagalamio kako bi bilo ludost poslati takvo pismo, da joj time u ruke dajem svoje golo srce, ja sam se na nj naprosto oglušio s onim djetinjim zadihanim neobaziranjem na posljedice.

… uvjerenje puno znači. Možda i previše, posebice ako ste maštoviti. Kad maštovitu osobu snađu duševne nevolje, granica između onoga što se čini i onoga što jest nekako se gubi.

Mašta je istina unutar laži.

Sanjala sam da lutaš u mraku, a lutala sam i ja. I sad smo se našli.

Vrijeme sve briše, pa htjeli mi to ili ne. Vrijeme sve briše, vrijeme sve odnosi, i na kraju ostaje samo mrak. Ponekad u tom mraku nalazimo druge ljude, a ponekad ih i opet izgubimo.

Najteže je reći najvažnije stvari jer ih riječi umanjuju.

Dug je povratak do raja dušo… dug je put, pa ne gubi vrijeme na sitnice.

Nekoliko je pogrešaka na ovom svijetu… ali kad se jednom snađeš u njemu možda to uopće i nisu pogreške.

Tuga je kao pijani gost, uvijek se vraća po još jedan oproštajni zagrljaj.

Ovdje ti, veliki dečko, može biti lijepo i ružno, to ovisi samo o tebi. Ja ti ovdje moram reći da samo o tebi ovisi koliko će nam svima biti lijepo, jer se na kraju sve svodi na isto.

Francuski je jezik takav, da prljavštinu pretvara u romantiku.

… život je poput epizoda sapunica petkom; čini ti se da će se radnja zaokružiti, a onda isto sranje od ponedjeljka.

Život doista donosi promjene i završni su rezultati kadšto eksplozivni, ali u sapunicama i u stvarnom životu veliki praskovi često imaju dugačke fitilje.

Kad je riječ o vlastitoj djeci, povremeno povučeš neke čudne poteze i nadaš se da će sve ispasti dobro - potezi i klinci. Roditeljstvo je najveće umijeće šmiranja.

Svaka budala mirnih ruku i zdravih pluća može sagraditi kuću od karata, a onda je otpuhati, ali za nasmijati ljude potreban je genijalnost.

Upamtite da fraza "vidjeti znači vjerovati" predstavlja trčanje pred rudo. Umjetnost je osjetilna tvorevina vjere i očekivanja, ozbiljenje svijeta koji bi inače bio tek nešto više od koprene besmislene svijesti presvučene preko zaljeva otajstva. A usto - ne vjeruješ li u to što vidiš, tko će vjerovati tvojoj umjetnosti.

Poznate su mi sjene. Samo pripazi da im ne niknu zubi. Jer mogu. A onda se ponekad mašiš prekidača da ih otjeraš svijetlom, no shvatiš da je nestala struja.

Bol je najveća snaga ljubavi.

Moja me nesreća naučila samo jedno: jedini način da se nastavi živjeti je nastaviti živjeti. Reći MOGU JA TO i kad zapravo ne možeš.

… naše uspomene imaju glasove. Često tužne koji žamore poput podignutih ruku u tami.

Bog voli iznenađenja.

Bio je to osjećaj da je stvarnost plitka. Ja smatram da jest plitka, tanka poput leda na jezeru nakon zatopljenja. Ispunjavamo svoj život bukom i svjetlom i kretanjem da bismo tu plitkoću sakrili od sebe.

Kad je riječ o prošlosti, svi mi muljamo.

Ono što dođe kad dan ode je neka vrsta izvjesnosti: da ispod kože postoji tajna, neki misterij ujedno i crn i svijetao. Osjećate taj misterij u svakom dahu, vidite ga u svakoj sjeni, očekujete da ćete se strmoglaviti u nj na svakom koraku. Misterij je tu; glatko ste skliznuli preko njega poput klizača koji se naglo odlučio vratiti kući te se okrenuo u oštrom zavoju koji oduzima dah.