Citati - izreke

Brak je nalik na kuću koja se stalno gradi, svake godine nadograđuju se nove sobe. Brak koji traje tek godinu dana nalik je na kućicu, a brak koji traje dvadeset i sedam godina na golem i nepravilan dvorac. U njemu mora biti udubina i skrivenih kutaka. većina njih prašnjava je i prazna, ali neki kriju gadne uspomene koje radije ne biste našli. Ali nije to ništa važno. Takve uspomene čovjek ili baci ili ih odnese u staretinarnicu.

Nikad se ne zna što će četrnaestogodišnjaci učiniti, zar ne? Oni hodaju naokolo poput neeksplodiranih bombi.

Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi, stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali, ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu a da nas ljudi čudno gledaju, ne shvaćajući što smo uopće rekli ni zašto su mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana nego zato što je nitko nije razumio.

Što ako nam smrt oduzima razum? Što ako je preživimo, ali izgubimo razum? što tad?

Tuga je ako pijani gost, uvijek se vraća po još jedan oproštajni zagrljaj.

Ubojice se prepoznaju, čak i ako završe kao stare knjižničarke u pospanim gradićima.

... Stara Iskrilica nikad nije spaljivala ono što je bilo u njima, a ni droge koje im danas ubrizgavaju neće uspavati to zlo. Zlo isprazni svoj stan, pa skače na nekog drugog, i ostavlja nam da ubijamo ljušture koje zapravo i tako više nisu žive.

... bila je to prava noćna mora, gola i gotovo zaparena na suncu, mora što leži s druge strane zavjesa i namještaja dobrog i normalnog života - crkvenih večera, šetnji po ladanjskim stazama, poštenoga rada, ljubavnih poljubaca u krevetu. U svakom čovjeku postoji lubanja, a ja vam velim da lubanja postoji i u svačijem životu.

Čovjek kojima ima dobru ženu najsretniji je od svih Božjih stvorenja, a čovjek bez nje, vjerujem, zacijelo spada među najbjednija, i jedina mu je utjeha u životu što ni sam ne zna koliko mu je ružno.

Ljudska je ruka kao napol pripitomljena životinja; uglavnom je dobra, ali ponekad pobjegne i ugrize prvo na što naiđe.

Svi smo mi lomni kao puhano staklo, čak i kad je sve u najboljem redu. I zašto se onda ubijamo plinom i strujom, i to sasvim hladnokrvno? Ludost. UŽAS.

Sanjala sam da lutaš u mraku, a lutala sam i ja. I sad smo se našli.

Suze koje zacjeljuju iste su one suze što peku i bičuju.

Uzvratila mu je smiješak, a pritom deset godina tiho otpadne s njezina lica.

Svaki čas možemo umrijeti. Smrt je dio življenja. Neprestance se moramo na nju privikavati ukoliko želimo biti potpuna osoba. A ako nam je teško shvatiti činjenicu naše smrti, barem nam nije nemoguće s tim se primiriti.

Bilo je moguće prijeći iz pasive u aktivu, a stvar koja nas je nekoć dovodila gotovo do ludila bilo je moguće prihvatiti kao neutralnu nagradu koja je tek povremeno bila akademski zanimljiva.

... strah se usadi oko njegova srca, dubok i grozan.

Zdrav joj je razum govorio neka ode, ode dok još može, a zdrav razum je bio jak. Znatiželja joj je govorila neka ostane i proviri ... a to je bilo jače.

... ne znaš kako je san važan dok ga ne izgubiš. Tad se svi podovi počnu naginjati, a svi uglovi na predmetima zaobljivati.

Usamljenost je najgori dio starenja, a ne bol i boljetice, ne ćudljiva crijeva ili zadihanost nakon uspona po stubama preko kojih si sa dvadeset godina mogao preletjeti - usamljenost.

Nekoliko je pogrešaka na ovom svijetu ... ali kad se jednom snađeš u njemu možda to uopće i nisu pogreške.

Naposljetku uvijek izmorimo svoje more.

Ranjeno tijelo i duh nisu samo slični diktaturi, oni i jesu diktatura. Nema nemilosrdnije strahovlade od one bola, okrutnijeg ugnjetavanja od smućenosti.

Telefonske linije više ne šume i ne krckaju kao u vrijeme mojeg djetinjstva, ali ipak sam čuo sve te kilometre kako tiho uzdišu između nas, poput zaljeva za oseke.

Gledajte, nije naškodilo Michelangelu, nije naškodilo ni Picassu, kao ni onih sto tisuća umjetnika koji se umjetnošću ne bave iz ljubavi (premda to možda ima udjela), nego da bi osigurali kruh nasušni. Želite li rastumačiti svijet, trebate iskoristiti svoje apetite. Iznenađuje li vas to? Ne bi trebalo. Nema ništa ljudskije od gladi. Priznajem, nema stvaranja bez talenta, ali talenta ima na bacanje. Talent je prosjak, a glad klipni stroj umjetnosti.

... život bez knjiga žedan je život, a život bez poezije je kao život bez slika.

Umjetnost je magija, o tome nama spora, ali sva umjetnost, koliko god neobična, počinje u skromnoj svakodnevnici. Nemojte se iznenaditi kad čudnovato cvijeće nikne iz prostog tla.

To je najprostija činjenica umjetnosti - dobra umjetnost gotovo uvijek izaziva dobar osjećaj u umjetnika. A i u gledatelja, ANGAŽIRANOG GLEDATELJA, onoga koji se stvarno unese.

... ništa nije sigurno; mnogi su čudni obrati i zaobilasci na korovom obrasloj stazi života.

Život je pošten. Svi mi prođemo kroz isto devetomjesečno drmanje u kutiji, a onda se zavrte kocke. neki dobivaju sve sam šestice, a neki nažalost jedinice. Svijet je naprosto takav.